Taaaako, sad sam si u naslovu zapisala o čemu sam htjela pričati u ovom postu. Smart move, huh? :D

Moja opsesija vampirima je počela u petom razredu osnovne škole. Dakle, bila sam pinklec od 11 godina s knjigama u rukama, štreberskim naočalama, prevelikom odjećom i nitko me nije volio - osim mojih knjiga. Prva knjiga o vampirima koju sam uzela u ruke je bila knjiga od Anne Rice. Da, dragi moji, to nije bio Twilight! Kako iznenađujuće, zar ne?

Prva njena knjiga koju sam pročitala je bila "The Vampire Armand". Jedna zaista fascinantna i poremećena knjiga koju tada uopće nisam shvatila, ali definitivno je pokrenula moju ljubav prema okultnom, vampirima i naravno, Anne Rice, koja mi je do dana današnjega ostala jedna od najdražih pisaca. Tek sada shvaćam koliko toga je opisano u toj knjizi. Vidim tu poremećenost duboko u srži te knjige i svejedno me fascinira. Voljela sam Armanda i volim ga još i danas. Volim zapravo sve njene likove. O svima mogu reći nešto posebno. Kod Armanda me fascinira ta činjenica da se iz djeteta čista srca i duše pretvorio u vođu satanističkog kulta. Nije ni čudo, s obzirom na to što je sve proživio. Naravno, neću vam spoilati knjigu, pročitajte je sami. Samo ću vam reći da ćete naići na mnogo krvi, homoseksualne odnose i najporemećenija ubojstva ikada.

Moj najdraži lik iz njenih knjiga je definitivno vampir Lestat. Ah, Lestat de Lioncourt. Francuski plemić koji se pretvorio u bad boya. Ali kada kažem - bad boy - ne mislim to u pogrdnom smislu. Ne mislim na ono na što curice od 15g sada padaju. On je bad boy u cijelom tom pravom smislu i on ne privlači tinejđere. Barem ne samo njih. Moja ljubav prema njemu se razvila s mojih 13 godina i održala se do danas. Nažalost, nikada nisam uspjela pročitati knjigu o njemu, ali sada kada sam je kupila, sigurno ću je pročitati. Nikada je nije bilo za posuditi u knjižnici, a ja kao klinka nisam mogla do Zagreba da je kupim. Prošli tjedan sam kupila prva tri dijela The Vampire Chronicles (The Interview With A Vampire, The Vampire Lestat i The Queen of The Damned) i bila sam oduševljena. Prijatelj mi je kupio The Vampire Armand za moj 17. rođendan (hvala ti, Rum pločico :D). Još mi dosta knjiga nedostaje da imam cijelu kolekciju njenih knjiga, ali eto. Život je barem za to dovoljno dug.
Informacijama o Lestatu sam se hranila preko filmova i interneta. Čitala sam o njemu jako i usprkos svim njegovim čudnim osobinama, još uvijek mi je najdraži. Zapravo se mnogo promijenio tijekom godina. Draži mi je onih godina kada je upoznao Jesse. Sve u svemu, zaljubiti ćete se u njega kada ga upoznate. U njegovo malo crno srce.

Nakon knjiga, počela sam proučavati cijeli taj vampirski kult koji postoji dan danas. I danas ljudi piju krv ljudima, doslovce ili metaforički. Naučila sam mnogo toga, otkrila porfiriju i sve te čudne stvari vezane uz vampire.

Čitala sam još mnogo knjiga. The Vampire Academy je bila šestologija (LOL) koja mi se svidjela. Tu sam upoznala novu vrstu vampira - dhampire. Neću vam ni to spoilati, svakako vrijedi pročitati. Ako ne zbog vampira, onda zbog predivne ljubavne priče koja nije nimalo slična Twilightu. To je prava ljubavna priča.

Uglavnom, nadam se da ima još djevojčica i dječaka, žena i muškaraca, koji nisu krenuli u vampirsku pustolovinu počevši s Twilightom. Ako jesu, on im je gadno spoilao cijeli svijet vampira.

Što vi mislite o vampirima i vampirskim kultovima? Jeste li čitali knjige Anne Rice?

Volim vas!

Totalno sam zaboravila što sam htjela reći u ovome postu.

Voljela bih pričati o "inner demons" i govoriti kako sam kul misteriozno dijete koje obožavam goth i gleda filmove o vampirima i drka na njih svaki dan. Bila sam takva prije i mnogo sam bolje pisala, to je činjenica. Prerasla sam to. Nije da više ne razmišljam dubokoumno. Razmišljam. Samo sam se prestala zamarati s interpretacijom tog dubokoumnog izvana, drugim ljudima, ako ih nazovem majmunima to će biti uvreda za majmune. Volim majmune. Podsjete me koliko moram biti zahvalna evoluciji što mi je dopustila da govorim i razumijem. Mnogo nas, nekoliko milijardi, je evoluiralo. Neki su očito evoluirali samo fizički. Psihički još uvijek čeprkaju jedni drugima po kosi i jedu buhe.

Bah. Danas je petak. Tri dana do ispita. I to dva ispita. Po cijele dane sam u knjižnici i učim. Iskreno, ništa mi se ne jede. Pogotovo ne ono iz menze ili peciva kojima sam se tovila obadva semestra. Užas. Više ne mogu pogledati pekaru bez da mi se digne želudac.

Iskreno, ne osjećam se više normalno. Želim se vratiti u ono doba kada su svi sjedili za drvenim stolom i pili pivo iz drvenih krigli, a zatim slavili ezbat na otvorenom i veselili se mjesecu. Želim trčati livadama i raditi vjenčiće od cvijeća, penjati se po drveću i jesti hranu koja nije GMO. Da, frustrirana sam i malo poremećena danas. Čak i Orbit žvake su GMO. Život je GMO.

Nedavno sam gledala onaj štapić sa swarowski kristalom koji mi je poklonio prijatelj. Još uvijek nisam napravila ni jedan spell s njim. Da, spell, vještica sam, nazovite to izdrkavanjem na seriju Charmed, ali neka. Volim to. I volim raditi pitu od bundeve za Helloween. Yup, to biste sigurno jeli, zar ne? I zanemarili činjenicu da sam vještica.

Dečko mi u zadnje vrijeme tepa: "Ti si moja Grumpy cat!". E pa nisam! *grumpy face*

Ja sam jako veselo dijete.



Možda jesam malo grumpy. Živcira me puno stvari. Na kraju ni ne znam što me točno živcira pa sam svejedno grumpy. Ali ja znam da me moj dečko voli takvu :'D

Gledam tequillu u Billi već mjesec dana. Well.... Da. Maybe someday :D

Ovaj post je definitivan dokaz toga da sam mrrrrrvicu pod stresom.

I evo još jedna slika koja nema nikakve veze.



Volim vas!

Sjećate se kako sam pisala o najboljem prijatelju kojeg sam naočigled izgubila?
Jučer je bio kod mene. Putovao je negdje oko pet sati i došao. Iskreno, jedva sam čekala da ga vidim. Šećer na kraju je bila činjenica da sam vidjela i drugog prijatelja kojeg nisam sto godina vidjela. I tako, njih dvojica, jedni od najvažnijih osoba u mom životu su sjedili kraj mene, svaki s jedne strane, i pričali. Samnom. Međusobno. Okruženi kristalima, tamjanom, tibetanskom zdjelom i drugim stvarima. A meni je mozak kao i obično lelujao u prostoriji i lupetala sam gluposti s vremena na vrijeme. Kasnije je došao moj dečko i bilo je sve na mjestu. Osim toga što sam bila malo nervozna jer ih je napokon upoznao.
Uglavnom, podsjetili su me na ono što ja jesam ^^ Ne mogu vjerovati da sam zaboravila stvari koje me čine i koje volim. Možda nisam stvorena da napredujem pretjerano u njima, ali definitivno su dio mene. Volim zvuk tibetanske zdjele, volim kristale, oni pričaju samnom. Volim tamjan, volim meditacije, volim rituale. Ne mogu vjerovati da sam dopustila da mi poljulja itko vjeru u to što volim. Te večeri kao da su svi komadići mene bili na svom mjestu. Ne mogu vam objasniti to. Ta večer je bila neopisivo dragocjena za mene. Kad god zamislim tu večer u glavi, vidim sliku njih dvojice kraj mene kako se smiju i pričaju, podsjetiti će me na ono što stvarno jesam. Više to nikada neću zaboraviti. Više nikada nitko neće uzeti taj komadić mene. Ne kažem da ne volim medicinu više od toga. Volim. Ali volim i taj dio sebe.
Kada je odlazio, rekla sam mu da će mi nedostajati. I iskreno sam to mislila. Nedostaje mi već sad. A on me samo dugo dugo grlio i znala sam da ću ja nedostajati njemu. Sjetila sam se onog dana kada je dečko prespavao kod mene i kada sam bila tužna. Kada sam plakala, a on me grlio. Rekla sam da želim ići kući, da mi nedostaju moji doma i moja Astra. Između svog tog plača i jecanja i gutanja suza, rekla sam da mi nedostaje moj najbolji prijatelj i da bih željela da se vrati. Samo sam to ponavljala. Želim da se vrati. Čak i sada, kada se prisjećam tog trenutka, krenu mi suze na oči i osjetim tu bol koju sam osjećala tog dana. Osjećala sam se napušteno. I glupo je što plačem, znam, ali ne mogu si pomoći. Nadam se da ćemo se i ovo ljeto vidjeti kada budem radila na moru. Zapravo, sigurna sam da ćemo se vidjeti. Pustit ću rijeku da teče i znam da će me dovesti ondje gdje trebam.

Imala sam mnogo ideja o čemu bih mogla napisati svoj sljedeći post na blogu. Ipak, nije me dugo bilo i trebao bi biti barem dobar, ako ne i odličan. Ali svaki puta kada sam počela pisati, jednostavno sam ostala bez teksta. Ne znam je li me medicina zaglupila ili sam jednostavno bila nespremna napisati nešto.

Danas je moj dečko otišao na par dana na more. Ukupno ga neću vidjeti samo 3-4 dana, ali i to je svejedno previše. Bila sam zapravo užasno tužna danas ujutro kada je odlazio. Ali nisam si dopustila da budem tužna, skretala sam si pažnju na nešto drugo svako malo – pri tome sam jednostavno zaboravila povući 2-3 puta britvicom ispod pazuha i staviti dezić pa me cijelim putem do busa bilo sram. I razmišljala sam o tome, samo da si skrenem pažnju. Bilo mi je lakše trpiti sram nego tugu zato što on odlazi.
Nemojte me krivo shvatiti, ja znam da je to samo 3-4 dana, ali ja svejedno sjedim na njegovom krevetu i šnjofam njegove jastuke. Mislila sam da će mi biti lakše kada budem spavala u njegovom krevetu, ali sigurno neće.
On je čovjek za kojeg se želim udati. Samo za njega se želim udati. Znam da će mi on dopustiti da nemam vjenčanicu i da budem bosa na travi kada stanemo pred matičara. On će shvatiti da ne želim imati buket cvijeća u rukama osim ako mi cvijeće dopusti da ga uberem. On je čovjek koji će mi za 40 godina izvući skalpel iz ruke kada više ne budem mogla raditi u operacijskoj sali i reći mi:“Ljubavi, idemo doma“. S njim želim imati djecu koja će biti jednako plavooka, inteligentna i talentirana upravo kako on jest. Volim ga neopisivo. Prepiremo se, beljimo se jedno drugome kao djeca, grizemo se i škakljamo, ali ja znam da on mene voli. Znam da me voli čak i kad mu prigovaram jer sam jednostavno živčana i trebam nekome prigovarati. Znam da mi to neće zamjeriti i da će mi reći da sam budala i poljubiti me.

I tu stajem. Ne znam o čemu bih pisala. Mozak kao da više nije moj u zadnje vrijeme.

Volim vas.

Ali najviše volim njega :)

Na prvi dan proljeća umrla je Nora Šitum. Mislim da se zaista jako dugo nisam ovako slomila u sekundi. Nešto je puknulo u meni kada sam pročitala tu vijest. Noge i ruke kao da su mi bile oduzete, počele su se tresti, a moj mozak je bio tabula raza. Rasplakala sam se. Srećom pa je moj dečko bio kraj mene i zagrlio me. Ne znam kako bih se smirila da nije bilo njega.
Još uvijek nisam navikla da me pogađaju neke stvari toliko. Prije sam bila dosta „otupljena“ na bilo kakve podražaje. Ništa me nije moglo pogoditi. Moglo bi se reći da sam bila zatvorena u sebi samoj i čekala na bolje sutra. Ali malena Norica je samo jedna od stvari koje su me u zadnje vrijeme tjerale na plač.

Sjećam se koliko sam mrzila svoj rodni grad. Ljude u njemu. To sivilo i bezličnost svakog kutka u njemu. Ne mogu samu sebe razumijeti, ali nedostaje mi taj šugavi grad. Rasplakala sam se prije tjedan-dva i rekla da samo želim ići kući. Želim ići kući. Pobjeći iz Zagreba za kojim sam toliko žudjela godinama. To je bilo mjesto koje mi je donosilo spas od briga koje su me čekale doma svaki dan. Oke, pobjegla sam od svojih roditelja, ali istovremeno sam pobjegla od ljudi koje volim. I od svog psa koji mi znači sve na svijetu. Jučer sam otišla doma napokon, dečko me otpratio na vlak. Ne mogu reći da mi nije bilo teško. Osjećam se razapeto. U Sisku je moja obitelj. Moj pas. Moje uspomene, čak i one loše koje sam zapravo na neki čudan način zavoljela s vremenom. Ono mjesto kraj Name gdje sam po prvi puta zbog poljubca izgubila tlo pod nogama. Ona „geeky“ klupica na kojoj smo moj prijatelj i ja sjedili skoro cijelo ljeto. Moje stepenice kraj Starog grada. Šumica. Lorica, mama od moje Astre, koja je najumiljatije biće na svijetu. Moji bratići s kojima sam se napokon zbližila nakon 10 godina.

Volim taj šugavi grad. Jebiga.

S druge strane, u Zagrebu je on. On je na neki način postao moja druga polovica. Ne mogu zamisliti svoj život bez njega. Volim ga najviše na svijetu. Voljela bih kada bih vam mogla pokazati njegovu sliku i možda biste shvatili zašto je toliko divan. Zašto sam se zaljubila u njegove divne plavozelenosivožutosmeđešućmuć oči i u njegov predivan osmijeh. U njegov glas i njegove priče koje slušam ležeći na njegovim prsima. Volim kada mi priča. Nekada jednostavno legnem na njegova prsa i kažem mu: „Pričaj mi“. Nedostaje mi. Znam da sam nekada glupača i loše se odnosim prema njemu. Ne bih trebala. Znam i da vas dečki/cure živciraju i da vam dopizde nekada. Vjerujte mi, dopizdite i vi njima. Ali kada ste u mojoj situaciji, kada vlak svake minute treba krenuti, a vi stojite na onim željeznim stepenicama i gledate čovjeka svog života u njegove predivne oči, tek tada shvatite koliko vam je bitan i koliko ste nenormalno zaljubljeni u njega. Tek tada shvatite koliko vrijedi i koliko će vam nedostajati on i svaka njegova sitna glupost koja vas inače živcira.

Volim te. Jako te volim. Beskrajno u svim galaksijama.

Nego, da, da prestanem o cmoljavim temama. Vidjela sam na desetke prekrasnih cipela u Importane centru u utorak. Ajme. To je bila ljubav na prvi pogled x10^n. Obožavam cipele. Ne patim na marke. Patim na lijepe cipele. Mogu biti i s Hrelića. Trenutno lovim jedne balerinke/sandale s uzorkom leopardovog krzna. DIVNO! Sljedeći tjedan ih idem probati. Nadam se da će biti moj broj.

Postala sam zaluđena s vintage i retro stvarima. Oke, možda više retro. Kad smo kod retro stvari, dobila sam od tete novu Piccardovu retro crnu torbu koja je koštala kao svetog Petra kajgana. Predivna je. Dala mi je i jednu smeđu retro torbu od antilopa. Ormar moje bake i tete je prava retro riznica. Šteta što one nose odjeću koja je 3x veća od moje. Kada su mi rekle da su sve manje tunike, hlače itd bacile, dignula mi se kosa na glavi. Stvarno šteta.
Na mom modnom blogu sam dobila nekoliko followersa. Ponosna sam na sebe! :D
Ovaj mjesec sam si kupila dosta odjeće. Mislim da je bilo i vrijeme. Već tri godine si nisam kupila ni jedan komad odjeće. Bilo kakav. Uvijek je nešto bilo bitnije (čitajte – knjige i drugi ljudi). Sada mislim da je vrijeme za mene, da malo potaknem svoju strast za modom koja nije mnogima poznata. Ne znam koji je moj stil. Isto tako ne znam ni koja mi je boja najdraža. To ovisi o mom raspoloženju. Trenutno lovim neke retro stvari, pa ako netko ima takvog nečeg za udijeliti (ili prodati za razumnu cijenu) neka se javi :D

Ostara je prošla. Well, sretna Ostara ljudi! Ili vama katolicima, sretan Uskrs! Ja ću ga proslaviti uz 2L Pana :P

U Zagreb se vraćam u ponedjeljak. Ne znam veselim li se. Naravno, veselim se što ću vidjeti svog dečka, ali definitivno se ne veselim Zagrebu. Živcira me to što gotovo nigdje ne mogu otići pješke. Blah.

Na mojekrpice.hr sam se mijenjala za novi epilator! Jedva čekam da mi ga dostave! :D Doslovno sam skakala po dečku i vikala: „Dobiti ću epilator, dobiti ću epilator, EEEEPPIIILLLLAAAATOOOOOOR!“
(Ne brinite, niti jedna životinja nije nastradala prilikom toga :P). Znam, to je samo epilator, so what, ali to je moj prvi epilator i veselim se jako. Stvarno mi se ne da brijati više, poludim. Ovo će mi barem pružiti tjedan-dva bez epilacije.

Volim vas!

Uhvatila me neka vrsta krize „srednjih godina“. Nemojte me kriviti, mojih nepunih 20 godina nije puno, ali nekada se osjećam kao da sam puno starija od toga.

Puknulo me to da želim puno odjeće s cvjetnim uzorkom. Ljudi bi rekli: „Retardirano dijete“, ali mene to veseli. I po prvi puta u životu želim koristiti jebeno rumenilo. U Avonu sam si uzela preparate za njegu kose, ima da mi bude kao nova! Nema više šišanja na kratko. Ne želim više biti dečkić!

Danas protestiram! Neću nositi grudnjak sutra!

Gladna sam nonstop. Sve to zbog prokletog PMS-a. Ni mozak mi ne radi. 15 dana do ispita, a ja mrcvarim jednu prezentaciju već 3 dana. Osjećam se grozno zapravo. Plače mi se, pa mi se smije, pa mi se gleda film, pa sam gladna, pa mi nedostaje dečko, pa bih ga stjerala kvragu, pa bih se plakala i rekla mu da ga volim itd. Voljela bih se osjećati normalno, pobogu. Ali što je to zapravo normalno?

Nisam već dugo čitala knjige. Nekako nemam volje više. Misli su mi previše zaokupljene.

Nedostaje mi moj najbolji prijatelj. Više ga ni ne prepoznajem. Ne znam tko je ta osoba s druge strane monitora. Znamo se 6 godina, a sada mi se čini kao da sam ga tek upoznala. Moglo bi se reći da je odigrao najvažniju ulogu u mome životu. Odgojio me. Bio mi je poput tate iako nije mnogo stariji od mene. Pitam se kako bi reagirao da se ponovno vidimo. Well, da, vidjeli smo se samo jednom i to mi je bio jedan od najljepših dana u mom životu. Zagrlio me s tako puno ljubavi, nikada to nisam osjetila. Zaista mi nedostaje. Danas sam se plakala zbog toga. Nekako ne mogu prihvatiti da se ljudi mijenjaju. Barem ne što se tiče određenih ljudi u mome životu. Koliko sjeban moraš biti da se promijeniš potpuno? Koliko nezadovoljan samim sobom moraš biti? Moraš li uopće biti nezadovoljan? Čini mi se da sam se ja jedina promijenila, a u suštini ostala ista. Boli me to. Jesam li glupa zato što me to boli?

Prijatelju, još uvijek naša fotografija stoji zaljepljena na zidu. Nosim je kuda god pošla. Volim te najviše na cijelome svijetu.

Moja orhideja Luna je nažalost tragično preminula. Nekako sam se pomirila s time. Jednostavno je nisam mogla spasiti. Volim i tebe, Luna. Blagoslovljena budi, malena moja.

Pišem bezveze. Random misli mi se vrte po glavi. Nedostaje mi moj rodni grad i moja obitelj. Uvijek sam tražila razlog da pobjegnem odandje, ali sada jednostavno želim ići kući... Želim ostati tamo neko vrijeme. Želim se igrati sa svojim psom kojeg sam uzimala tako zdravo za gotovo dok sam svaki dan bila s njim. Tek sada shvaćam koliko ga volim i koliko mi nedostaje. Jedva čekam da idem u šetnju s njom. Astra se zove, znate. Točnije, Per Aspera Ad Astra.

Jede mi se čokolada. I pije mi se pivo. Već danima tulim zbog piva. Tko mi kupi pivo dobije pusu?
...
...
...
Anyone?
...
Okay.

Idem dalje gubiti vrijeme nad knjigom iz psihologije.

Blessed Be )O(

Nedostaje mi Seks i grad. Serija, naravno.

Iako sam pogledala svih 6 sezona u tjedan dana prije nekoliko mjeseci, osjećam potrebu za time. Volim Carrie, volim Samanthu, volim ih sve. Svaka je posebna na svoj način. Otkriva mi moju skrivenu stranu zaljubljenosti u modu i život. Na neki način mi daje inspiraciju za modu, za pokretanje i održavanje mog modnog bloga koji sam napokon odlučila otvoriti. Pronašla sam i frendicu s kojom bih radila na tom blogu. Moj dečko bi fotografirao. Ministrant bi motao cigarete i držao reflektor. Da, to baš ima smisla.

Danas sam pokisnula skoro do gaća, kako bi rekli ljudi. Pljusak se spustio sasvim iznenada. Podsjetio me na moje nagle padove, promjene raspoloženja i nisam mogla, a da se ne nasmijem. Trčala sam s frendicom ispod njenog žutog kišobrana, a zatim vrištala, psovala i smijala se na tramvajskoj stanici. Ne moram ni napomenuti da nam je dobra stara 14-ica pobjegla pred nosom. Ali smijale smo se. To je bilo najbitnije od svega. Nije mi bilo bitno to što mi je kaput sav mokar ni to što izgledam kao čudovište iz močvare. Uspjela sam pokisnuti do kože u nepunih 10 sekundi. Fascinantno.

Dogodila se još jedna nagla promjena u mom životu (koju mi je već predvidio horoskop za 3. mjesec) – dala sam otkaz u Oriflameu. Isti dan sam s frendicom potpisala ugovor za Avon. Iskreno, već sam mjesec dana razmišljala o otkazu i prebacivanju u Avon. Prodaja jednostavno nije išla i nisam se mogla othrvati porivu da pomislim kako sav moj trud jednostavno nema smisla. Zaista sam se trudila k'o konj, a za što? Ni za što. Od provizije niti P. Jedina pozitivna stvar je bio popust od 23% na sve proizvode koji sada nemam u Avonu. Ali ipak, bitnija mi je provizija od popusta.

Da, moram se reklamirati malo – NARUČUJEM AVON NA PODRUČJU ZAGREBA! ZA OSTALE KLIJENTE ŠALJEM POŠTOM! (poštarinu plaća klijent!). :D

Nedostaju mi moji doma. Mislila sam da to nikada neću reći, majke mi. Nedostaje mi moj pas. Prije sam ga tako lako uzimala zdravo za gotovo. Sada mi je jako žao zbog toga. Jedva čekam da vidim to đubre malo.

Pričala sam s dečkom o selidbi u Škotsku. On bi htio tamo na doktorat iz filozofije, a ja... Ja samo želim otići iz Hrvatske. Nitko mi ne može garantirati da će mi biti bolje tamo gdje ću otići, ali eto. Nadam se da će nam sve ići po planu iako čovjek nikada ne može biti siguran. Voljela bih ostati s njim. Zauvijek. Možda se zauvijek čini predugo. Možda se nekada i pokačimo oko gluposti i živciramo jedno drugo. Ali to je zdravo zapravo. Volim ga baš zato što se mogu posvađati s njim i znati da ćemo se poljubiti za par minuta kao da ništa nije bilo. Svađe su zdrave ponekada. Pogotovo kada si u PMS-u pa se imaš potrebu svađati.
Ljudeki, ne znam što da vam pišem. Pišite vi meni. Kako ste? Jesu li se dogodile neke bitnije promjene u vašem životu?

Volim vas!

Dobro, jučer je bio jedan od onih dana kada bih samu sebe ošamarila.

Nemojte me tako gledati.

Svima se to događa.

Danas sam barem dio dana posvetila traženju sebe. Točnije, posvetila sam se svojim biljčicama koje bi mi uskoro trebale doći. Lavanda, lovor, kadulja, bosiljak, tajlandski bosiljak, mačja metvica i moj ljubljeni predivni matičnjak. Jedva čekam da dođu. Žderem Euforija jogurte već tjednima i skupljam one fine velike posudice. Nije da se žalim, iskreno.
Problem je jedino što moj prozor u domu nije na osunčanoj strani. Izgleda da će moje biljčice ipak morati do mog dečka na balkon. Mamica će ih doći svaki drugi dan pogledati i njegovati, da vidi kako su njena dječica :D
I da, počinjem skupljati za tegle. Neće moje biljčice biti zauvijek u tom malom vrtiću.

Također sam počela čitati priručnik o orhidejama. Nikada nisam imala potrebu čitati o biljkama. Brinula sam se o njima na svoju ruku, išla prema svom osjećaju. Kada sam malo odrasla, ipak sam shvatila da postoje neka određena pravila. A svojoj Luni ipak želim najbolje. Eno, smije se dok se grije kraj radijatora. Moram kupiti prskalicu, nedostaje joj vode na listovima.

Osjećam potrebu za nekim fantasy filmom. Za gluparijama koje će mi odmoriti mozak. Možda skinem seriju Charmed. Nisam to dugo gledala, pa eto, da obnovimo tradiciju koju sam njegovala dok sam bila malena djevojčica. Tada sam uvijek sanjala da sam vještica. Smišljala sam razne čarolije i sanjala o Knjizi sjenki, vrtu s biljkama i sestrama s kojima slavim Noć vještica.

Danas sam zaista vještica. Boginja me zvala k sebi.

Pronašla sam puno stranica vezanih uz herbalizam. Mislim da je vrijeme da nastavim taj put i budem dobra s biljkama. Izgleda da sam oduvijek bila za to, samo još tada to nisam otkrila.

Bitno je njegovati ono dobro u sebi. Kao biljku. Redovito je zalijevati i nadohranjivati.

Nisam dobro.

Zaista mi je trebalo dugo da to priznam.

Prije 3 sata sam bacila sliku svoje bivše najbolje prijateljice u smeće. Prije 1 dan sam vidjela da me maknula kao sestru na Facebooku. Isto tada sam vidjela da me maknula s popisa najvažnijih ljudi u njenom životu. Zapravo, maknula je sve osim onog kojeg je trebala maknuti. Danas je čak stavila značajan datum – kada je upoznala laž. Koliko to samo suludo i bolno zvuči. Koliko me samo boli činjenica da me odbacila zbog laži.
Ljudi kažu da me ne bi trebalo boljeti. Kažu da mi nije bila prava prijateljica i da je vrijeme da se riješim loših ljudi u svome životu. Ponekad mi se čini da ako maknem sve loše nitko neće ostati. Znam da sada ispada da kukam, ali ne, to je najmanje što želim. PMS-pesimizam progovara iz mene.
Ne želim ispasti kriva za to što se dogodilo jer stvarno smatram da nisam. Rekle smo da ćemo biti zauvijek sestre. Rekla sam da ću svoju prvu kćer nazvati po njoj. Čemu sada sve to kada bih svoju kćer nazvala po nekoj djevojci koja se promijenila u neurotičnu kučku koju nije briga ni za koga osim za sebe? Mrzim što to govorim, ali nekako moram to izbaciti iz sebe. Nekada mi je došlo da je ošamarim i kažem da je glupača. Zašto osobi koja se ponaša kao glupača ne reći da je glupača? Zato što je previše voliš. Upravo to je moja greška bila. Trebala sam srezati to u korijenu kada je tek počelo. Baciti u sol i čekati 24h da se sva loša energija spali.

Ne znam kako da se nosim s određenim stvarima. Počela sam meditirati ponovno i događaju mi se iste stvari zbog kojih sam prestala s meditacijama i duhovnim radom. Događa mi se strah. Loše slike u glavi. Možda čak i panika. Ne znam što je tome uzrok. Možda se bojim činjenice da sam sve i svašta naučila u ovih 5 godina koliko se bavim okultnim. Bojim se posljedica. Bojim se zlih bića koja možda zapravo uopće ne postoje. Ne znam zašto se toliko bojim. To je samo meditacija. Ali osjećam nešto loše u današnjem svijetu. I to loše me progoni sve više što se više otvaram iznutra. Sada znam da je to bio razlog zašto sam prestala s duhovnošću. Strah me tog lošeg, tog negativnog. Strah me. Točka.

Skačem se teme na temu. Upravo tako se moj mozak osjeća sada. To se događa u njemu. Voljela bih da se smiri. A opet, kada je miran, onda ga nikako ne mogu pokrenuti.

Ne razumijem današnje ljude. Sam pojam „čovjek“ mi nije jasan. I dalje imam osjećaj kao da ne pripadam ovdje. Voljela bih, barem jednom u životu, shvatiti što se događa u umovima tih ljudi. Ta zloba, to podrugivanje, mentalna i fizička ubojstva drugih ljudi. Zašto se sve to događa?

Osjećam se kao kristalno dijete koje je izgubilo svog indigoa.

Ovo je drugi dan da se brinem za svoju Lunu. Luna je moja orhideja koju sam dobila od dečka prije 5 mjeseci. Ostavila sam ga kod njega jer sam bila doma preko praznika iii...malo je previše bila zalijevana. Na sreću, uspjela sam je spasiti. Kupila sam danas gnojivo za orhideje i čekam da u prodavaonicu dođe „zemlja“ za orhideje kako bih je presadila. Nažalost, ostao joj je samo jedan zdrav korijen, ali znam da će moja Luna preživjeti. Čak smo danas primijetili da pušta novi izdanak. Bila sam stvarno presretna, iako sam sinoć plakala dok sam joj čistila korijenje. Osjećala sam se stvarno užasno. I osjećala bih se i dalje užasno da mi žena u cvjećarnici nije rekla da je s njom sve u redu.

Želim tetovirati orhideje na leđa. Pitala sam nedavno putem e-maila koliko bi koštala takva tetovaža – 1600 do 2500kn. Puno, da. Ali mislim da ne bih požalila. Vidjet ćemo koliko ću brzo skupiti novce za takvo što. Prvo osnovne stvari koje mi nedostaju, a onda tetovaža.

Kasno je. Lupetam. Ili ne? Ne znam. Ostavimo tako.

Ne znam jesam li se promijenila. Možda i jesam. Zapravo, sigurno jesam. Smatram da smo svakim danom drugačiji, da se mijenjamo kroz život pod utjecajem događaja koje proživljavamo. Zar je pogrešno promijeniti se? Zaista ne mislim da sam se promijenila na loše.

U zadnjih nekoliko mjeseci primijećujem da sam se promijenila na bolje. Prestala sam se gristi zbog gluposti. Počela sam ignorirati ljude koji u meni bude loše emocije. Postala sam direktnija i iskrenija jer mi se više ne da paziti hoću li povrijediti svaku šušu u svome životu samo zato što je preslaba da podnese istinu. Naravno, koristim to s oprezom. Biti direktan i iskren ne znači biti i bezosjećajan. Mnogo puta su me povrijedili, a onda mi rekli: „Jebiga, life's a bitch.“ Uvijek sam šutjela. Ali sada sam shvatila da moram napokon razvezati jezik. Odmalena imam problema s govorom i to me sputavalo u situacijama u kojima sam se trebala izboriti za sebe. Prešutjela sam puno toga. Nisam se htjela svađati. Čak nisam ni pomislila ništa loše o toj osobi koja mi je nanjela zlo.

Ali sada, ako to ne izgovorim, barem pomislim: "LIFE'S A BITCH, BUT SO ARE YOU!"

Mislim da je ovo zadnji put da odustajem od sebe. Zaista mi je mana to što sam predobra prema ljudima. Odustajem od sebe zbog drugih. Ignoriram svoje želje i potrebe. Ni zbog koga više neću odustati od sebe. I mnogima to sada nije pravo pa odlaze od mene. Govore mi da više nisam ista i da njima to ne paše. Da, ne paše im što više ne trčim za njima kao zadnja budala. Radije ću biti sama nego s takvim osobama koje su mi prijatelji samo kada njima nešto treba. Ako sam sretna, na neki način se potrude da mi unište svu sreću koju imam, iako mi, kada god sam tužna, govore da ja zaslužujem biti sretna više od ikoga zbog svega što sam prošla u životu. Oni možda svjetlucaju izvana, ali su iznutra crniji od ugljena. U zadnje vrijeme ih vidim na taj način.

Osoba koja mi je najbolji prijatelj već 8 godina me odjebala zbog toga što sam se JA promijenila. Više ljudi mi je reklo da se ONA promijenila i da više nije ista kao prije. Ta osoba se ponaša kao neurotična kučka već skoro godinu i pol dana, ali nikada joj nisam ništa rekla. Bila sam uz nju zato što je volim. Ista ta osoba nije htjela zagrliti prijateljicu u kolicima samo zato što je tu večer nosila štikle. Sjećam se da bi, ona stara osoba, izula štikle i sagnula se da zagrli prijateljicu. Znam po tome što bih isto to i ja napravila. Zato sam ju smatrala najbližom od svih. I zato sam sigurna da nisam ja ta koja se promijenila.
U vezi sam skoro 6 mjeseci. Jedna osoba mi je rekla da se ponašam onako kako moj dečko želi. I to me, iskreno, pomalo zasmetalo, jer sam ja osoba koja ipak ima svoj mozak koji je odvojen od mozga druge osobe. Individualna sam, kao i svi ostali. To ne znači da ne smijem razviti interes za nešto što voli druga osoba. Moj dečko jako voli Kinu i borilačke vještine. Kroz njega sam se upoznala s time općenito, a i pomalo me privuklo to. Htjela bih početi trenirati Wing Chun, kao i on, iako sam isprva bila skeptična prema tome. Smatrala sam da Wing Chun nije dovoljno dobar, ali kroz njegovo iskustvo i raznovrsne filmove koje smo gledali, shvatila sam koliko je zapravo jednostavan, a učinkovit. On je, s druge strane, zavolio duhovnost uz mene iako se užasno opirao na početku. Posebno ga je privukao daoizam i zaista mi je drago zbog toga. Smatram da je svakom čovjeku potrebna neka vrsta duhovnosti – ona koja je dobra za njega.

Ponašam li se zato onako kako moj dečko želi? Ili se on ponaša kako ja želim i zato je počeo vjerovati da ipak ima nešto u duhovnosti?

Smatram da ljudi u vezi, ako je normalna, s vremenom počnu dijeliti neke stvari. Razvijati neke interese zajedno, učiti jedno od drugoga i razvijati zdrav odnos zajedno s time. Ne znam u kakvoj je vezi bila ta osoba koja mi je to rekla niti kakav je odnos ona imala sa svojim partnerom, ali ako ona nije ništa dijelila s njim to ne znači da dijeljenje nije normalno. Naprotiv. Mislim da ta veza onda od samog početka nije bila zdrava. Ne želim biti okrutna, ali upravo zato je i propala. Vatra se gasi, nema ni iskre koja bi je pokrenula. Zato smatram da su dijeljenje i zajedništvo dva od nekoliko glavnih začina koji tu vezu čine baš onakvom kakva treba biti. Volim svog dečka, ali nikada ne bih radila nešto samo zato što mi on to kaže. Radila bih nešto S njim zato što to želim.
Koliko prijatelji uopće vrijede danas? Jesmo li sto posto sigurni da nam u sljedećem trenutku netko neće okrenuti leđa? Ja ću prva dignuti ruku u zrak i reći da nisam sigurna. Ne znam koliko se to može nazvati pravim prijateljstvom ako ja ljudima ne vjerujem, ali ipak mislim da je to samo dio mog opreza. Nikad ne valja osobama 100% vjerovati. Uvijek ćete završiti povrijeđeni. Kao i kada imate očekivanja. Kao kada imate ego. Upravo zato se trudim maknuti sva očekivanja i spustiti svoj ego na najmanju moguću razinu.

Priznajem da jesam bila marioneta. Ali nije me pokretao moj dečko. Nego baš oni ljudi koji sada optužuju mene da sam pod njegovim utjecajem. Toliko o tome.